- Prema Vašem mišljenju, ko je sve odgovoran za zločin koji počini pojedinac? Da li bismo u nekoj alternativnoj stvarnosti kao društvo mogli sprečiti eksces gospodina R? U kojoj meri i da li možemo da govorimo o gospodinu R kao o tragičkom junaku današnjice?
Za svaki zločin je odgovoran onaj koji ga počini, tu nema dileme. Ne bi bilo dobro da je drugačije, posebno ne na ovim prostorima. Posebno ne nakon ratova i post-ratova kako mi volimo nazivati kontekste i emotivna stanja u kojima živimo. Ali, vi pitate vjerojatno puno više o klimi u našim zemljama, o odgovornosti za pojedinca, odgovornosti društva za pojedinca, a ne mehanizme kojima se to postiže. Naime, mehanizme kojima bi se trebalo postizati, jer nema ničeg institucionaliziranog u tom smislu - obično se sve svodi na neke sindikalne ili socijalne servise, izbrojive i riješive brojkama. I dakako razne naše samopomoći, nju ejdž meditacije, psihotretmane i slično. Čovjek se pomaže kako zna i umije. Društvo počiva na mantrama, od kojih je jedna od glavnih svakako pojedinac i obitelj koja ga čini; a isto to društvo nema lijek za one situacije kad sve s tim pojedincem i njegovom obitelji ode k vragu, kad pomoć nedostaje... Ne postoji čak ni svijest da bi to trebalo, niti postoji neki javni govor o tome, niti nešto institucionalno. Namjerno ne govorim o ugroženim skupinama, nego baš o onim „normalnim“, onima oko nas - o nama. Tako je i Gospodin R više upozorenje ili vapaj, vrisak, alarm, više je sve to i još toga u tom smislu, nego neki tradicionalni lik, neki lik u kostimu, izašao iz garderobe prigodno našminkan. On je sirovina, neobrađeni materijal, koga treba prepoznati kao opasnost. Više je tezičan nego životan, a opet paradoksalno stvarniji od samog života, pronicljiviji i jasniji od nekog lika iz takozvanog psihološkog realizma. Moćan u tom negativitetu koji se iz njega luči. I on nije otjelotvorenje zla, nije zao, kao što nije ni dobar, ni velikodušan, on je naprosto prosječan i što nas može najviše smetati - normalan. Taj film po kojem smo N. Govedarica i ja složili dramaturšku bazu za predstavu, je prije svega jasan, čist, oštar, suludo točan u svojoj namjeri da kaže ono što mora reći, a što mnogi ne vide jer se naprosto to teško vidi.
- Koncept porodice se gotovo čini neodrživim u današnjici, a činjenično stanje je da mladi sve više odlažu ili u potpunosti odbacuju mogućnost porodice kao održivog oblika zajednice. Šta su prema vašem mišljenju izazovi savremene porodice i da li ste u radu na Zašto je poludeo gospodin R? imali inspiraciju u porodici koju biste mogli da podelite sa nama?
Ne znam točno koliko statistički mladi odbacuju tradicionalan brak ili barem tradicionalno osnivanje braka, mislim da to ovisi od mjesta do mjesta i od države do države. Recimo, znam da su mladi iz BiH iznimno senzibilizirani, posebno zadnjih godina za sve što ima veze sa tradicionalnim vrijednostima, pa tako i za brak, porodična pitanja i sl. Mladi naraštaji posebno su inficirani svim onim šta se događalo zadnjih godina na ovim prostorima, specijalno sa politikama koje su po pravilu desne orijentacije, pa ta senzibiliziranost očito ima i svoje konsekvence. Ali, ako govorimo uopće o pojmovima kao što su brak, porodica danas, onda dakako moramo potpuno revidirati njihova značenja, uloge prakse itd. Recimo u području sigurnosti, topline i slično, a u isto vrijeme s druge strane prisile, manipulacije i lažnog morala. Tu negde nalazimo motive i za našu predstavu. U Hrvatskoj smo imali problema sa referendumom za ili protiv gej brakova, gde su određene prilično ispolitizirane skupine, pod motivom zaštite tradicionalnih vrijednosti zapravo monopolizirane i zloupotrebljavaju uopće ulogu porodice danas u društvu, njeno značenje i funkciju. Rezultati su bili poražavajući.
- Zašto je poludeo gospodin R? je u jednoj svojoj dimenziji smeštena u sedamdesete godine i u Zapadnu Nemačku, ali u anahronom postupku, u tu prošlost dopire glas koji je dopro poznat sa današnjeg LCD televizora. U kojoj meri i na koji način ste pravili vezu današnjice sa sedamdesetim godinama prošlog veka?
Ne postoji, ili bolje reći, nema smisla danas u teatru govoriti o realizmu prevaziđenog tipa, u kojem ne može svašta da se dogodi, pa tako i da se sastanu realizmi iz dva različita vremena. Značaj onog koji govori sa TV ekrana ne bi bio isti, da sam pustio govor nemačkog kancelara na prelasku iz 60-tih u 70-te - Usput rečeno, to je bio V. Brand i sve što spada u njegovu eru - i pri tom zadržao doslijednost, poštujući vrijeme iz kojeg priča dolazi, umjesto glasa aktualnog srpskog predsjednika, te poznatih mu fraza na koje su već svi navikli. Sadržaj scene ostaje isti, ali značaj govora, kao i njegova jasnoća raste, kao i junakova sklonost. Što bi se reklo, jedan element smo podcrtali i učinili ga možda ne našim, ali svakako pristupačnijim i bližim. Komuniciram sa ljudima koji žive danas i za koje pretpostavljam da nisu čuli, osim vjerojatno par iznimaka za V. Branda, a ja moram u kratkom vremenu da stvorim odnos s njima. Tako teatarski realizam postaje širi od svih naviknutih realizama, tj. postaje specifičan - postaje neki metajezik dozvoljen samo u teatru.
- Zašto je poludeo gospodin R? obiluje metateatarskim momentima i nekako se u čitavoj predstavi oseti da je važno što ona jeste predstava u pozorištu, pa čak i natpisom koji postoji u dve ravni, u jednoj prednjoj u raspadu, a u zadnjoj kao jasna sugestija o važnosti predstave za društvo. Šta je za Vas uloga pozorišta i o kakvom je po Vama reč sukobu prostora iza i ispred rampe koji nam nudite u predstavi, držeći nas jedno vreme ispred zavese, a na momente otvarajući naš pogled do hinterbine?
Odnos prema prošlosti koja je iza, to su te kulise, i svo to smeće i odbačeni predmeti koji se tamo nalaze i koji fragmentirano sugeriraju faze naše najbliže povijesti, a u isto vrijeme okrenutost prema budućnosti, tj. prema vama, prema publici od koje se cijelo vrijeme nešto traži. Barem to bilo razumijevanje, ili utjeha, a od koje se ne dobiva ništa osim šutnje, pa je taj sukob koji ste vi tako nazvali, zapravo jedan učestali odnos čovjeka prema stvarima koje zna i koje ga čine, i onima koje ne poznaje i koje će tek doći. Specijalno je tip čovjeka poput Gospodina R taj koji je agresivno odbacio prošlost i isto tako drastično se usmjerio prema budućnosti, očekujući od nje da ga ispuni i da mu pruži ono što on misli da je zaslužio.
- Dominantan utisak o predstavi je da je ona veoma jasna, posebno u smislu što se čini kao da ste je postavljali tako da sva sredstva služe dramskoj situaciji, naglašavanju (poput padanja cuga sa rasvetnim telima koja se zabijaju u gospodina R koji je već pregoreo) i nekako se čini da i pored pomenutog postupka metateatra, recipijenti ostaju u okvirima priče. Mogu li da Vas zamolim da nam opišete kakva je bila Vaša saradnja sa glumcima? Ovo Vas pitam, prevashodno jer se u glumačkoj igri čitave podele oseti jedna izvanredna bravura iza koje ste, sudeći po rezultatu, imali kvalitetnu saradnju na relaciji glumac-reditelj.
A što da vam kažem o tom u par redaka? To je dosta kompleksna stvar, taj glumački proces, a rezulatat je, slažete se, jednostavan. Ili barem tako izgleda na prvi pogled. Ne priznajem rad u kazalištu, bez autorskog ili ako hoćete, umjetničke kompetencije u bilo kom segmentu, pa tako i u glumačkom. Počinjem od baze, čiste, npr. od razloga za radnju, reklo bi se jednostavnije, od motiva. Svog, ali i onog fiktivnog, onog kojeg nosi lik, koji zanima glumca. Taj pristup stvara bazu, zajedničku bazu u kojoj treba da se razumemo svi, a u njoj nastaje i to je nešto što je primarno glumačko, a to je pozicija iz koje on deluje, ili iz koje će delovati tokom našeg rada. Ona ga stabilizira, i na nju se vraća uvijek kad se primenjuje, ili improvizira, ili kad je probamo svjesno negirati, što je isto tako dio procesa. U konačnici ona omogućuje slobodu u igri, a možda nekad kako kažete i bravuru.
- Na programu Bitefa je istog dana u okviru programa Filozofski teatar bila promocija knjige Normana Olera Potpuna ekstaza - Narkotici u Trećem Rajhu, da li ste upoznati sa knjigom i da li u odnosu na nju prepoznajete neke nove oblike droge za mase?
Nažalost nisam, a nadam se da ću uskoro.
- Na koji način bi se, po vašem mišljenju danas moglo govoriti o ljubavi iz početka?
Ako bi počeli sa očijukanjem, pa pozivom na ples, pa praćenjem do kuće, i zakazivanje sastanaka sutra, laganim zagrijavanjem i razmišljanjem o dotičnoj osobi - možda bi onda moglo to i da se obnovi. Mora biti interes sa obe strane, ma koliko u ovim skrivenim radnjama on bio zatajen.
